Bili smo u poznatom topličkom restoranu Bernarda: Evo što obavezno probati i kakve cijene očekivati

“Je li bilo sve u redu?”, pita me simpatičan konobar dok ja jedva dišem.

“Je. Ali porcije su vam prevelike…”, odgovaram mu zavaljena u stolicu, razmišljajući jesam li u stanju nastaviti dalje s hranom ili je možda bolje da dignem bijelu zastavu i časno se predam prije deserta.

Odgledala sam nedavno onaj dokumentarac o najdugovječnijim ljudima na svijetu. I jedne se stvari od tada pobožno držim – stanovnici Okinawe, jednog od pet mjesta gdje se najdugovječnije živi, kod jela se drže pravila 80/20, što znači da jedu svaki obrok do trenutka dok ne postanu 80% siti.

Tog sam dana prekršila sva sveta japanska pravila kojih se držim. Nakon dva od tri jela, imala sam osjećaj da sam debelo prekardašila, a još je trebalo riješiti desert.

Jadran je skup…a što je s Kontinentom?

I dok nam s Jadrana stižu slike loših, a skupih jela, ovakve priče kao što je moja, gdje ćete siti i zadovoljni izaći iz restorana, bez problema i dalje možete doživjeti na kontinentu. Te pošasti zvane pohlepa gore još uvijek nema – barem ne u renomiranim restoranima koji već dugi niz godina drže do svog ugleda.

Među takve pozitivne primjere gdje je omjer “uloženog i dobivenog” i dalje odličan, spada i restoran Bernarda koji smo nedavno posjetili prilikom boravka u Varaždinskim Toplicama.

Taj šarmantni gradić smješten u sjeverozapadnoj Hrvatskoj poznat je po svojim termalnim izvorima čije su blagodati prepoznali još stari Rimljani, izgradivši na mjestu današnjih Varaždinskih Toplica naselje Aquae Iasae. Ostaci rimskog naselja danas su, uz poznato lječilište i toplice, jedna od glavnih turističkih atrakcija u gradu.

No, kada ste u Varaždinskim Toplicama, bio bi grijeh ne navratiti u restoran Bernarda, koji već godinama slovi za jedan od ponajboljih restorana u tom podneblju. Smješten tik do novootvorenog hotela, ovo mjesto gostima nudi brojna zanimljiva jela u svom prostranom i ugodnom ambijentu i pripadajućim otvorenim i zatvorenim terasama.

Ima već nekoliko godina da sam bila u tom restoranu i moram priznati da sam se jako veselila ponovnom dolasku. Na meniju, kojeg je osmislio mladi i ambiciozni chef Ivo Dubravec, mogu se naći vrhunski lokalni specijaliteti, a koji se baziraju na korijenima – starim pasminama i sortama namirnica.

Riba je ‘must’

Uzevši meni u ruke, dugo sam se dvoumila što naručiti. Oko predjela smo se složili dosta brzo, a odabir je pao na njihov beef tatar za dvije osobe. Za glavno jelo na kraju smo odabrali rolani file smuđa punjen povrćem i goveđe obraze s kremom od krumpira i sezonskim povrćem.

Ništa od toga nije bilo sporno dok se pred nama nije pojavilo predjelo. Kada je hrana stigla pred nas, ostali smo zabezeknuti količinom, jer od toliko bi se mesa komotno najele četiri osobe.

“Problem” ovog predjela bio je taj što ga jednostavno ne možeš prestati jesti. Meso je bilo jako ukusno, odlično začinjeno – mogli smo sami birati želimo li pikantno ili manje pikantno – i svaki zalogaj naprosto je bio božanstven! Kriška po kriška finog prepečenog kruha, zalogaj po zalogaj, svaki bolji od onog prethodnog…

Žao ti je ostaviti jer je ukusno, a opet – više skoro pa ne možeš (ili ipak možeš?!). Odustali smo pred sam kraj kada smo shvatili da smo skoro pa siti, a pred nama su još bili glavno jelo i desert…

Pitate li one koji su već bili u tom restoranu što preporučuju, svi odreda će vam reći – ribu! I očekivano, smuđ koji smo naručili bio je sjajan. Fino pripremljena, sa zanimljivim dodacima na tanjuru, odlično je sjela u večernjim satima. Sjeli su dobro i goveđi obrazi – bili su jako mekani, meso se kidalo viljuškom i topilo u ustima.

Porcije su i ovog puta bile ogromne i samo nebo zna kako sam, nakon onog savršenog tatarskog kojeg nisam mogla prestati jesti, uspjela riješiti i ovaj tanjur do kraja.

Domaći sladoled za kraj večeri

“Hoćemo li nešto za desert?”, pitao je ljubazni konobar.

Pogledala sam prema mužu, moleći Boga da on kaže da ne može ništa….

“Što imate?”, ozareno ga je pitao.

Mogla sam i misliti. Taj nikada slatko ne odbija, a na spomen domaćeg sladoleda, znala sam da nas čeka još jedna runda.

Bilo mi je dosta svega, ali nisam mogla odbiti domaći sladoled. Da jesam, i dan danas bih se kajala, jer nakon nekoliko minuta, pred nama se stvorio kremasti sladoled glatke teksture i punog okusa koji je odlično sjeo nakon obilne večere.

Cijena ove topličke gozbe s pićem iznosila je malo više od 70 eura, što je s obzirom na količinu i kvalitetu i više nego pristojno i prihvatljivo. Kada tome dodamo jako ljubazno osoblje i profesionalni servis, ne preostaje nam ništa drugo nego dati toplu preporuku svima da posjete ovo mjesto. Vjerujte nam na riječ – nećete požaliti. I dakako – obavezno probajte ribu!

Inače, restoran svake nedjelje za ručak nudi posebno pripremljen meni od tri slijeda. Cijena menija iznosi 33 eura, a prije dolaska, obavezno rezervirajte svoje mjesto u restoranu.

@putneprice Riba ovdje nikada ne razočara, a porcije su OGROMNE! 🤩 #food #restoranbernarda #varazdinsketoplice #travel #travelling #travellingcroatia #putnepriče #gastropis ♬ original sound – Putne priče